Za Majstorsku cestu kažu da je najpoznatija nepoznata cesta u Hrvatskoj, ali ja mislim da to baš i nije tako. Vjerujem da u ovoj grupi velika većina članova zna za ovu cestu i da su mnogi prošli njome. Ona je ostala nepoznata za prosječnog hrvatskog čovjeka, jer ljudi kada putuju s obiteljima na more uglavnom idu najkraćim i najbržim pravcem i ne žele ništa istraživati što im je usput jer ništa im nije bitno osim mora.
O povijesti ove ceste, o njenoj gradnji i graditeljima svi su pročitali članke na internetu tako da nebi o tome ništa govorio.
No krenimo redom.
Ja sam krenuo iz Obrovca kroz selo Modrići uspinjući se preko više serpentina do zaravni Meki doci. Zadnjim metrima asfalta prelazim preko samog okna tunela Sv. Rok i ostavljam iza sebe užurbani promet, te ulazim u svijet svoje male avanture. Ugodno se uspinjem laganom vožnjom prema prvim serpentinama koje su osigurane kamenim podzidima, jer cesta koja je sagrađena prije 200 godina i danas zadovoljava sve standarde cestogradnje.
Već na drugoj serpentini, na Potpragu, naišao sam na crkvu Sv. Frane koja se nalazi na središtu malog proplanka, a specifična je po tome što ima jednake tremove s obje strane. Bila je ograđena jer je u obnovi tako da pobliže razgledanje nije bilo moguće. S druge strane ceste nalaze se ostaci nekadašnje putničke postaje u kojoj je bila gostionica, prenoćište, žandarmerija i odmorište za konje. Od takve velebne zgrade ostali su samo zarušeni zidovi.
Nastavljam dalje polako kroz zavoje i serpentine sve do novije kapelice podignute u spomen hrvatskom vojniku Damiru Tomljanoviću - Gavranu. Tu zastajem jer odavde se pruža izvanredan pogled na Ravne Kotare s lijeve strane i oba Maslenička mosta s desne strane, a između Novigradsko more.
Iako pogled u bilo kojem smjeru ostavlja bez daha, pažnju ipak privlače Tulove grede. Uz te su stijene vezane razne narodne predaje. Ondje su se među stijenama iz jaja legli zmajevi, a oko njih su živjele nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće u tim stijenama za koje se vjerovalo da postoji jest Crna Kraljica, koja je donosila nesreću. Po njoj je i prolaz kroz Tulove grede nazvan Kraljičinim vratima.
Kada sam došao do burobrana preda mnom se ukazala sva ljepota Tulovih greda. Veliki kameni oblici uzdižu se iz mnogobrojnih vrtača visoko prema nebu. Zbog svojih oblika sličnih gredama taj dio najjužnijeg Velebita je i dobio ime. Svatko tko dođe tu osjeti se posebno i ponosno na svoje postignuće. Tu je obitavao poglavica Winnetou, kažu da mu je tu i grob, a glumac koji ga je utjelovio (Pierre Brice) ima ovdje svoj poštanski sandučić u kojem mu štovatelji legendarnog poglavice ostavljaju svoje poruke.
Dolaskom na 1.044 m visoki prijevoj Mali Alan došao sam i do povijesne granice koja je razdvajala Austro-ugrasku monarhiju i Mletačku Republiku, a danas razdvaja Ličko-senjsku od Zadarske županije. Na tome mjestu nalazi se mali kameni stup bez ikakvih oznaka koji je zamijenio originalni kameni stup s latinskim nazivima koji je tu stajao skoro 200 godina, a za kojeg tvrde da je nestao u Domovinskom ratu.
Spust prema Lici nije ni približno uzbudljiv i zanimljiv poput uspona jer sam cijelim putem bio u ličkoj šumi. Jedino se kroz nekoliko krčevima ukazao vidik prema Lici i prema brdu Zir.
Sve u svemu, preporuka za prolazak ove ceste je smjer iz Like prema moru zbog pogleda i zbog same dinamike i zanimljivosti ceste.
