Slika i piše: Slaven Gajdek
Vara se svatko tko misli da naziv za reljefni oblik „dabar“ vuče bilo kakvu vezu sa simpatičnim glodavcem. Naime, riječ „dabar“ ima porijeklo u starohrvatskom jeziku i kao toponim označava duboku kotlinu usred visokih obronaka.
Takva kotlina ima oblik korita i u pravilu nema nikakvih vodenih tokova. Na području Like, Velebita i Zagore postoji nekoliko lokacija koje u svom nazivu sadržavaju riječ „dabar“.
To je selo Dabar pored Otočca, Ravni Dabar, Crni Dabar i Došen Dabar na Velebitu u blizini Baških Oštarija. A tu su i Dabarski kukovi kao šumsko-stjenovita skupina na istom dijelu Velebita. Ja ovdje govorim o Dabru, u općini Hrvace, pored Peručkog jezera.
Kako sam uopće dospio tamo? Sasvim slučajno. Nije mi to bio neki cilj, ali našao mi se na putu u obilasku Peručkog jezera. Selo se smjestilo na blagoj uzvisini nasuprot stjenovitog zida. Između je bila udolina koja se protezala sve do rijeke Cetine.
Nakon izgradnje brane Peruča, jezero je poplavilo tu udolinu i stvorilo vijugavi fjord dug 1,5 kilometar usječen u bok Dinare.
Kada se dođe do tamo i kada se zastane, vidici koji se pružaju ostavljaju bez daha. Jednom riječi, prizor je spektakularan. I onaj komadić mene koji je bio protiv avanture po bijeloj cesti nakon svega doživljenog jednostavno se sakrio negdje duboko i na svako iduće viđenje makadama nije se više bunio.
Jer ipak, još uvijek postoje neki predjeli za koje se stvarno isplati potruditi.
